Ovo su neke od Pjevaca i Pjevacica

SUTRA PRIPADA MENI: U jesenje dane, u nekoj od sarajevskih osnovnih škola tema jedne od pismenih zadaća mogla bi biti "Kako sam proveo ili provela vikend". Neki bošnjački klinac ili klinceza će, što uopće nije nemoguće, napisati da su ga tata i mama vodili na priredbu San o Bosni, gdje je bio jedan od oko 12.000 posjetilaca koji su došli vidjeti i čuti "najveći etno-religijski spektakl", kako se ova kulturno-politička manifestacija reklamirala u programima radija i televizije. I, kako bi mogao izgledati taj pismeni rad? Mali, promućurni i iskreni Bošnjo bi napisao nekako ovako: "Babo, mati i ja išli smo putem prema Zetri. Bilo je mnogo svijeta. Babo je rekao da danas paukovi cijeli dan nose aute s parkirališta ispred stadiona. Onda je mati rekla da to baš i nije u redu. Babo je odgovorio da je lijepo u Avazu pisalo da se ne parkira pred stadionom. Oko Zetre su stajali ljudi koji su prodavali razne stvari: slike Meke i Medine, satove s ezanom, sendviče, sokove... Ušli smo u dvoranu koja je za ovu priliku bila drugačije uređena nego obično. U Zetri se, najčešće, održavaju sportske manifestacije. Ispod velikih vrata stajali su horovi, djevojke su bile lijepo obučene i pod mahramama. Prvi je na binu izašao glumac Zoran Bečić, koji je nešto recitirao. A onda su svi zapjevali ilahiju i moja mati je pustila jednu suzu, vidio sam da jeste. Možda se sjetila rahmetli nene, a babo je spustio glavu pa nisam vidio je li i on zaplakao. Meni se najviše svidjelo kad je jedan dječak u odijelu i naočarima stao na binu i pjevao. Neko iza nas je rekao da se on zove Kenan. Svi su pljeskali, a ja sam krišom gledao ispred sebe gdje su bila ostala djeca i vidio da ga i Aida gleda širom otvorenih očiju, pa mi je bilo i malo krivo što svi aplaudiraju njemu. A mene niko ne zna."

Otkud, pitate se, dječije oči u Snu o Bosni? Iz dva razloga: prvi je da morate biti zaista nedirnuti, čisti i naivni pa ne znati da je to politička manifestacija. Ekskluzivno djelo programera SDA kulture zakazano je samo osam dana pred opće izbore u BiH, finansirano uglavnom iz (polu)tajnih kanala ministarstava koje kontroliraju ljudi iz dvije najjače bošnjačke stranke, a medijski podržano od prononsiranih novinarskih "patriota". Sve u svemu - prevara. U kojoj svako učestvuje iz svojih razloga, neko dobronamjernih, a neko mračnih i pogrešnih. Kritizirati, naprimjer, Halida Bešlića što je, svaki put kad su ga pozvali da pjeva na sličnim manifestacijama (prošlogodišnja manifestacija Dođi najdraži i stotine humanitarnih koncerata po Evropi), došao bez pogovora, najčešće ne naplativši ni putne troškove, bilo bi apsolutno pogrešno. Isto kao što je pogrešno zadivljeno pisati i čuditi se činjenici da "eto i velika hrvatska diva Josipa Lisac pjeva sevdalinke". Jer, kao što je Halid te noći pokazao da je apsolutna zvijezda (čak i ako vam njegov stil ne odgovara), tako je i Josipa, zamotana u kostim Hasanaginice, zaboravila tekst pjesme (u bošnjačkom kontekstu ideološki sporne) Niz polje idu, babo, sejmeni. I za to naplatila mastan honorar.

Drugi razlog zbog kojeg San o Bosni treba promatrati iz dječijeg rakursa jeste strah: jer, u "konceptu" u kojem malo teče fontana, malo se pjevaju ilahije, malo derviški zikr, malo novokomponovana ćirilica, a malo pleše balet, mora vas obuzeti jeza. U takvom kontekstu, naime, mali Kenan izgleda kao dječak koji, baš kao u kultnom filmu Cabaret Boba Fossa, nagovještava buđenje novog njemačkog duha i, obučen u hoznšpilne, pjeva Tomorrow belongs to me (Sutra pripada meni). U takvom svijetu, sjećate se, svi vole jednu partiju i jednog vođu, a naš mali Bošnjo, autor pismene vježbe, kad odraste, mora izabrati: "ili se prikloniti, ili, pak, ukloniti".

NEDJELJA I SVI STE TU: Baš kao što su organizatori (nekad koncertna, danas pomalo misteriozna agencija JU Sarajevo Art) i predvidjeli, bila je to noć koja će se pamtiti. Ali ne onako kako su se oni i njihovi moćni stranački sponzori nadali. Jer u nedjelju, petog novembra, u Zetri nije održan nikakav spektakl, ni muzički, ni scenski. Bio je to tek posljednji masovni skup glasačke baze Stranke demokratske akcije, i skoro da se mogla čuti neizgovorena rečenica: Eto, vidjeli smo se, ko zna kad ćemo opet. Zbilja, ko zna? Već iduće godine teško da će se naći iko spreman dati novce za religijom zaogrnuti vašar, ko će pristati angažirati Sulejmana Kupusovića da režira silazak niz stepenice Hanke Paldum i penjanje Halida Muslimovića, ko će platiti putne troškove ženskom horu zagrebačke džamije i pustiti dugobrade mladiće da prodaju male flaše kisele i duge marame od lošeg platna. Ne, naravno, zato što će za 365 dana doći do naglog povećanja estetskih standarda ili što će se probuditi svijest da se očuvanjem i razvojem kulturnog naslijeđa ne mogu baviti netalentirani megalomani i njihovi sponzori u kulturu prekomandovani iz Cacinih vodova smrti, već zato što je San o Bosni - kakvom je vide oni iz prvih redova Zetre - odsanjan. Završen buđenjem s glavoboljom teškom k'o najteži mahmurluk.

Ni velika scena i još veće kulise, ni fontana, ni Kenan, ni Hanka, ni Leo, ni Halid M., ni hafiz u Versace prsluku (Burhan Šaban), nisu uspjeli fascinirati prisutne, koji su, bez sjaja u očima, karakterističnog za svijet omamljen iluzijom, izdržali ta tri, ne lažimo se više, krajnje dosadna i na momente stupidna sata: izlazeći svako malo na cigaret-pauzu, puštajući djecu da trčkaraju hodnicima obnovljene olimpijske dvorane i koristeći priliku da se s davno viđenim prijateljima upitaju o zdravlju i koječemu još. Mogli su na binu izaći čak i Osama Bin Laden i Selman od Saudije i u duetu, umjesto kinga bosanskog sevdaha Safeta Isovića, otpjevati Šehidski rastanak (kojeg je - iz potpuno nejasnih razloga - otpjevao Hajrudin Mata Varešanović upakovan u bregovićevski bijelo odijelo), teško da bi uspjeli izmamiti i jedan tekbir glasniji od onog s početka Sna, nakon kojeg se iz tri do pet grla čulo Allahu Ekber. Baza je, jednostavno umorna; nacionalromantizam više nije jedina odlika bošnjačke kulturne produkcije za koju je konačno okončan 19. vijek; brak ideologije nikada nije pokazao manje snage i svježine; patriotizmu u Numićevim (Timurovim, rekli bi, nekako intimnije, oni što ih je čuvar stranačke sehare obilato pomagao godinama) pakovanjima je istekao rok trajanja. Nedjeljni San o Bosni bio je noćna mora. I morao je biti: ovo što živimo nije san u svili, kadifi i fontanama, već stvarnost u kojoj je moguće da nekada ugledni profesori univerziteta hodaju gradom ne bi li našli neku zabit u kojoj tanjur juhe i komad kruha koštaju jednu KM. Uostalom, taj san je i mogao postojati za šačicu odabranih, koji su, predvođeni čelništvom Islamske zajednice, sjedjeli u loži označenoj sa V.I.P.

LUKAVSTVO POKLOPLJENO AHMEDIJOM: Osmijeh supruge naibu-reisa Ismet-efendije Spahića s kojim je pratila trosatno ništa, ponajbolje je pokazao kako je svijet iz Sna tek igrokaz iz dvorišta odabranih. Onih što su u zadnji trenutak, kao, iskazali nespremnost da ih se veže za "muzičko-scenski spektakl" (zbog čega je i broj hafiza reduciran i izjednačen s brojem Halida, a hor Gazi Husrev-begove medrese izostao) ne objasnivši stvarni razlog svog čvršćeg nevezivanja, da bi urednim pojavljivanjem u Zetri tek pokazali koliko su mudriji od svoje političko-umjetničke sabraće. Islamska zajednica je, naime, samo na vrijeme shvatila da će San o Bosni biti propali predizborni skup i, uklonivši se, unaprijed se riješila snošenja vlastitog dijela krivice za spektakularni promašaj. Estetski, etički i, jednako toliko, politički.

Zanimljivo je, zapravo, kako u godini pada SDA sve što ima veze s tim pokretom, pokazuje iste simptome kao i propadajući Izetbegovićev projekat. Te, svi se kao nešto ljute, pa se mire, pa malo pokazuju vlastiti integritet, pa priznaju svoje, ali osuđuju i tuđe greške, pa… Čak je i Sead Zele Lipovača ove godine odlučio biti drčan, najavivši neučešće u Zetri zbog prošlogodišnje - naravno, neobjašnjene - prevare, da bi se u nedjelju uredno pojavio i odsvirao nešto što je najviše podsjećalo na foršpile hitova njegovog vječito istog i uvijek jednako lošeg benda. Van Halenove triole i orijentalni napjevi idu skupa upravo onoliko koliko je pravedno da ovim narodom i zemljom upravlja skupina sumnjivih tipova koja je za svoje kulturne bičeve izabrala ljude slične sebi - razne brdare i kupuse - ostatke jednog mračnog svijeta čiji žitelji bistrinu Drine mjere gliserima u privatnom vlasništvu, dok se, zbog izmorenosti glađu i hladnoćom u zemlji u kojoj oni sanjaju svoje snove i naše more, desetogodišnjaci, vršnjaci malog Kenana s početka teksta, vješaju o štrikove.

 

Halid Bešlić, bosanski Tom Jones

Kusti treba oprostiti

Njegova biografija se nije nužno morala odigrati u Bosni. U četrnaestoj je stigao u Sarajevo i upisao građevinsku školu, počeo se baviti muzikom tako što je svratio u jednu kafanu, a postao zvijezda tako što je pred punom velikom dvoranom Doma sindikata mikrofon stavio u džep i pustio glas. Danas živi u Njemačkoj, a njegova kaseta rješava probleme sitnih prekršaja s lokalnom policijom u svim zemljama u kojima razumiju toponim Bosna. Halid Bešlić je govorio ekskluzivno za Dane

DANI: Priča o Halidu počinje od... BEŠLIĆ: Rođenja. Uvijek sam volio muziku. U mom selu, Knežini pokraj Sarajeva, nije bilo priredbe, ili bilo čega vezanog uz muziku, da u njoj nisam učestvovao, tako da nisam slučajno na pjevanju ilahija. Kao dijete učio sam mevlud u džamiji: ja učim, a cijela džamija plače. Nakon osnovne škole dolazim u Sarajevo, gdje sam htio upisati građevinsku školu, ali nije moglo zbog ne baš briljantnih ocjena, pa sam završio na zanatu. Otac je htio da pauziram godinu dana i da se sljedeće godine ponovo upišem u građevinsku, ali ja sam odbio. Nisam htio nazad na selo. Završio sam i zanat i, kasnije, školu za građevinske poslovođe, i škola mi je dobro išla, samo što sam nosio teku ispod ruke i učio na času. Ali, bio sam vrlo bistar. Da se nisam bavio muzikom, i fakultet bih završio, ali kasnije nije bilo potrebno. U muzičkom smislu mi je dosta pomogla i bivša JNA: ja sam služio vojsku u Obrenovcu i onda sam se, što kaže naš narod, izbirik'o probajući s tim bendom u vojničkom klubu. Tu sam stekao rutinu da mogu nastupati po kafanama. Jednom sam radio, bilo je to na temeljima Robne kuće Sarajka, i pošao u selo da vidim svoje. Čekajući onaj "radnički" autobus u 11 naveče, stali smo u jednu kafanu, koja je bila vlasništvo pokojnog Srete Mačara. Sa mnom je bio jedan momak, dimnjačar, im'o je para, i rekao mi je: hajd', evo muzike ovdje, otpjevaj koju, ja ću platiti! I, ja ustanem, otpjevam par pjesama, raja se oduševe, a Sreto sjetno kaže: ti kad bi ovdje pjevao, bilo bi uvijek puno. Ja kažem da me zaposli, a on pristane. Doduše, malo se nećkao kad je čuo čiji sam sin. Muzika je kod nas bila ciganski pos'o, a moj otac Mujo, ugledan i poznat čovjek, vodio građevinsko preduzeće, bilo je tu oko 200 radnika. I krene priča da njegov sin Halid pjeva s Ciganima kod Srete. Nakon mjesec dana ulazi stari s pištoljem u kafanu, mi sjeli, ljudi se prepali. I ja kažem starom da je to moj život i da ne želim više slušati šta ko priča. On je na to rek'o da otpjevam još petnaest dana, koliko sam obećao, i da me nema 50 kilometara unaokolo, da odem iz našeg kraja. U to vrijeme je u Vogošći bila popularna kafana Kod Kuma, tamo je gazda uzimao samo pjevače, nikada pjevačice, i nakon Mileta Kitića i Šerifa Konjevića "uletim" ja. U sarajevskim kafanama sam ispekao zanat i snimio svoju prvu singlicu, Ne budi mi nadu. Ima tu jedan fin detalj: donijeli tu singlicu mojoj rahmetli nani, njoj je tada bilo oko devedeset godina. Pustili na gramofon i njoj to zasmeta. Tražila je da se ugasi. Onda su je upitali zna li ko to pjeva. Ona kaže: šta me briga ko se to dere i dreči. Oni je uporno nastave zapitkivati i kažu joj: ovo je naš Halid. I ona zatraži da joj se pusti još jednom, pa kaže: e, baš je plaho! DANI: To je zgodna anegdota. A sve ostalo legenda. BEŠLIĆ: U vremenu kad sam upoznao Nazifa Gljivu, Ibru Mangafića, Nedžada Esadovića, postao sam zvijezda. Tada me je Hanka Paldum, koja je "žarila i palila", pozvala da budem specijalni gost na turneji. U beogradskom Domu sindikata, koji je tada bio kultno mjesto, ja napravim potpuno lud gest: stavim mikrofon u džep i, onako bez razglasa, otpjevam pjesmu Šeher grade, Banjaluko mila. Pogledam u publiku - gori sala. Prilazi mi žena s buketom cvijeća i kaže da je za 20 godina njenog rada u Domu sindikata to uspjelo samo jednom čovjeku, i pokaže njegovu sliku na zidu. Ja pogledam, kad čovjek Safet Isović, na fotografiji on i ona starija generacija pjevača: Zaim, Tozovac, Lepa... U tom periodu nailazi životna pjesma... DANI: Neću, neću dijamante, suho zlato, brilijante... BEŠLIĆ: ...i postajem zvijezda. Jedne noći, u beogradskom Inter-Continentalu dolazim na recepciju kad tamo čujem društvo pjeva Dijamante, sve se lomi. Pogledam, kad Zdravko Čolić, sjedi s rajom i pjevaju. Tu sam sebi rekao: Halide, postao si zvijezda. Moram reći da sam za to u dobroj mjeri zahvalan Nazifu Gljivi, koji je bio i kompozitor i menadžer, koji je radio sve oko moje karijere. Legli smo, da kažem tako, jedan drugom, sve je funkcionisalo. Sve što smo zaradili od te turneje, uložili smo u sljedeći projekat, tako da je stvar krenula. Istina je i to da ni on ni ja nismo bili neki veliki talenti za čuvanje i raspodjelu novca, ali uspjeli smo. DANI: Halida Bešlića spominju i vole oni koji nemaju baš mnogo veze s narodnom muzikom. Zašto? BEŠLIĆ: Često imam običaj da se šalim s kolegama koje se ne bave istom vrstom muzike. Sva ta raja koju ja zovem "haustorčad" i stvarno volim - Zijo Valentino, Saša Lošić Loša, Davor Sučić Sula - imali su, eto, priliku da im je škola blizu, da nisu, k'o mi sa sela, morali pješačiti i vozariti. Oni su imali i mogućnost slušanja stranih ploča na boljim uređajima, a kod mene se slušao radio, mala zelena kutija iz koje su dopirali glasovi pjevača s nekadašnjeg Radio Sarajeva, i ja sam kao mali zavolio narodnu muziku. U Knežini nije bilo Radio Luksemburga, a ko zna šta bi bilo da sam odrastao u haustoru, možda bi' bio Tom Jones, ili naš Kusta. Šta da kažem, malo sam zavidio rokerima na tome što su oni nekako pismeniji, obrazovaniji svijet, intelektualniji samim tim što su "zabavnjaci". U mojoj branši stvarno ima smeća, ali i desetak ozbiljnih ljudi koji se time bave zaista profesionalno: ne možeš reći da Haris Džinović, Hanka Paldum, Halid Muslimović, od mlađih Enes Begović ili Semir Cerić Koke, nisu ozbiljni pjevači. A s rokerima je malo drukčije, kod njih nema skoro niko da nije završio školu. Kod nas, čini mi se, pola pismenih, pola nepismenih. I od onih što su nepismeni pola ih se još divi svojim glupostima. Na mojim koncertima ima svih generacija i vidim da pjesme kao što su U meni jesen je ili Poljem se širi miris ljiljana, koje su u osnovi zabavnjačke, pjeva mlađa generacija. DANI: I ne samo to. Postoje neki sjajni ljudi, intelektualci, poput naprimjer Ivana Lovrenovića, koji tvrde da su Ljiljani remek-djelo. BEŠLIĆ: Hoćete li to napisati? DANI: Svakako. BEŠLIĆ: Ko će onda ostat' živ od Gljive? Bit će odmah: evo šta kaže čovjek, da se ja ne hvalim, remek-djelo. Ali, bez šale: jednom su mi u Njemačkoj ispričali da je neki dečko koji je bio ranjen kod Brčkog, tražio da mu se pusti ta pjesma kad su ga donijeli u improvizovanu bolnicu. I izdahnuo je dok je to slušao, ta ga je pjesma otpratila na onaj svijet. Plakao sam gorko poslije toga, i zato mislim da ne treba ni olako suditi nekim našim ljudima, ni olako zaboravljati šta je ovaj narod pretrpio. DANI: Vratimo se na ono "naš Kusta". Emir Kusturica i Halid Bešlić su prije rata bili u vrlo dobrim odnosima, kasnije je ljudima izgledalo nevjerovatno da su se ta dva čovjeka tako različito ponašala u godinama koje su uslijedile. BEŠLIĆ: Kusturica je kvalitet čiji rezultat nama treba. To je, uostalom, naš rezultat. Pošto sam pratio šta je govorio sve ove godine, ponekad mi se činilo da je neke stvari govorio samo zato što je bio isprovociran, da su neki novinari i mediji strateški išli na to da ga isprovociraju i da onda napišu one njegove izjave. Jednom ga je Haris Džinović sreo negdje u Parizu, a Kusta ga je pitao: šta Halid Bešlić o meni misli? To je Harisu zvučalo čudno, kako to da velikog reditelja zanima šta misli neki pjevač narodne muzike, ali vi znate da smo nas dvojica, privatno i neovisno od onog šta je politika, bili jako dobri. Ne znam šta da kažem i šta mogu ako se neko naljuti, ali ja ću biti sretan onog trenutka kad Kusta bude s nama u Sarajevu. Njegova je krivica što je zloupotrijebljen, ali on je sarajevsko dijete, Bosanac i čovjek koji je u svom poslu napravio ono što je, recimo, Meša Selimović napravio u književnosti. I to je to. I ne može se reći da to nije moje, ili naše. Zato bih volio da hoda ovim gradom. DANI: To poređenje Emira s Mešom nije slučajno: poznati ste, naime, kao čovjek koji voli čitati, što baš i nije uobičajeno među estradnim svijetom?! BEŠLIĆ: Prije petnaestak godina uzeo bih novine i samo ih pregledao dijagonalno, pročitao pokoji naslov i bacio. Danas "gutam" sve što dođe do mene: Dane, Slobodnu Bosnu, Ljiljan, Oslobođenje... Volim feljtonistiku o Bosni, knjiga Nade Klaić Povijest Bosne mi je jedna od omiljenih, a kako nemam baš uvijek vremena za knjige, tu su novine. Konačno sam saznao ko su pravi ljudi, ko prava inteligencija, ko je radio protiv fašizma. DANI: Dosta ljudi s bosanske estrade nastupa u Beogradu, gdje ste Vi bili iznimno popularni. Pod kakvim uvjetima biste ponovo nastupili tamo? BEŠLIĆ: Istina je da sam ja tamo tražen i čini mi se da trenutno nema pjevača koji bi tamo napravio veći uspjeh. Tamo sam snimio živi album, jedini među narodnjacima, koji je za mix-pultom radio Goran Bregović. I to je bila atmosfera rock 'n' rolla koju je on kao namazan čovjek osjetio. Bregović je, naprimjer, bio lud za Gljivom, vidio je da tu "ima nešto". Srbija je veliko tržište, ali meni se čini da još nije vrijeme za mene da idem u Beograd. Ne zamjerajući nikom ono što radi, moram kazati da me još uvijek bole bosanske rane, a onaj koga ne bole bi morao stati pred ogledalo i dobro se zamisliti. Moji roditelji ne žive u Knežini, nego u Olovu. Ja neću trgovati s tim, jer sam uvijek znao ko sam. DANI: Ali, treba li da se ideologija skriva iza tih rana? Kako gledate na manifestacije kakva je San o Bosni, čiji pogrešan koncept i dio izvedbe ne ide naruku nikome osim onima koji to koriste za predizborne skupove? BEŠLIĆ: To je meni jedna jako draga i, mislim, dobra manifestacija. Bio sam na koncertu prošle godine kad, naprimjer, 12.000 ljudi izlazi iz sale nakon programa, i to je takvo dostojanstvo da se čuje, ono što se kaže, muha u letu. U nekoj mjeri se tu osjeti miješanje politike i umjetnosti, ali dobro je da ima malo sevdalinke, malo ilahije, malo rock 'n' rolla. Ja bih volio da ovaj program zaživi i da traje, da se zovu umjetnici iz raznih muzičkih žanrova, neovisno hoću li ja dalje biti u toj stvari ili ne. Mogu kazati da sam se osjetio umjetnikom dok sam stajao na onoj bini. Može biti da je bilo malo previše bućkuriša, ali volio bih da svake godine pred ramazan bude nekakav prigodan koncert u kojem će biti nešto svjetovnog i duhovnog. DANI: Prošle godine pred ramazan, ove pred izbore. Da li biste nastupili u predizbornoj kampanji neke stranke? BEŠLIĆ: Ne, nijedne. Naša kultura, jednostavno, nije takva da je normalno da se nastupa na predizbornim skupovima. To kod nas uvijek znači identifikaciju s onim za koga pjevaš, a ja to ne želim. DANI: Da li Vam imponira pjesma Zabranjenog pušenja Halid 'mjesto Halida? BEŠLIĆ: Svakako. Poštujem ono što su momci iz New Primitivs pokreta napravili za ovu sredinu, a i upoznao sam ih kad su bili pametni klinci. Čak sam i početkom osamdesetih otišao i na jednu njihovu promociju, zbog čega su oni bili oduševljeni.